Blog

Prve samostojeće metalne kade, uglavnom rađene od cinka, nisu bile udobne za sjedenje pa bi se često zastirale raznim tkaninama, kakav primjer vidimo na poznatoj Davidovoj slici Mrtvi Marat iz 1793. godine. U drugoj polovici 19. stoljeća kada postaje udobnija te se više polaže i na sam izgled i dizajn. Cink je zamijenjen bakrom koji je, osim što dulje zadržava toplinu vode, ugodniji i za sjedenje.

Krajem 19. stoljeća kade od lijevanog željeza počele su se iznutra emajlirati kako bi se stvorila glatka, higijenski prihvatljivija površina lakša za održavanje.

Umivaonik se sastoji od drvenog kućišta (ariš) s vratima i prostorom za smještaj kante za otpadnu vodu te keramičkog umivaonika oslikanog tehnikom naljepnice (transferware) plavim listovima begonije. Uz udubinu lavora tri su manja utora za higijenski pribor. Ovaj umivaonik od fajanse proizveden je u tvornici Keller & Guérin, u Lunevilleu u južnoj Francuskoj. U gornjem dijelu je spremnik za vodu drvene konstrukcije čija je prednja strana mramorna. Unutrašnjost čini olovna kada gdje se ulijevala voda za umivanje.

Održavanje osobne higijene u 19. stoljeću, vremenu kad kuće još nisu imale razvijen vodovodni ni kanalizacijski sistem, bilo je bitno drugačije nego što je danas. Voda se trebala ručno dopremati, grijati, a zatim se te tekućine nakon pranja trebalo iz stana ili kuće nekako i riješiti. Toaletni stolić bio je dio sobnog inventara. Na ploči, ili samostalno, stajao bi porculanski lavor s vrčem za umivanje, a ujedno je to bilo mjesto za držanje ostalih toaletnih potrepština. S vremenom, u drugoj polovici 19. stoljeća, toaletni stolići dobivaju ugrađeni porculanski bazen i spremnik za vodu koji se mogao napuniti toplom vodom. Voda bi se iz umivaonika posebnim mehanizmom ispuštala u kantu smještenu u drvenom ormariću. Kada je uvedena tekuća voda ovakvi toaletni stolići preseljeni su u kupaone i uz male preinake povezani su na vodoopskrbni i kanalizacijski sustav.

Stol je na dvije etaže, kružno razvedenog oblika. Razine stolića su u obliku poslužavnika koji su fiksirani u konstrukciju cijelog predmeta. Ovakvi stolići kojima se poslužavnik odvajao od cjeline prvotno su imali namjenu stolića uz uzglavlja kreveta, a kasnije postaju dio namještaja i ostalih prostorija.

Stol je rađen u stilu japanais/japonisme po uzoru na japansku umjetnost koja postaje dostupna europskom tržištu od kraja 19. stoljeća, točnije u razdoblju japanske povijesti poznatom pod imenom Meiji (1868. – 1912.). U tom razdoblju prvi put japanski umjetnici počinju izlagati na izložbama u Europi. Ranije to nije bilo moguće, s obzirom na to da je Japan imao strogo zatvorene granice za strance i za izlaske iz države u razdoblju od 1633. do 1853. godine. Ovdje se radi više o slobodnoj reinterpretaciji i mješavini raznih stilova nego o direktnom preuzimanju motiva i ornamenata. Vlaho Bukovac je većinu predmeta koji se nalaze u Zbirci namještaja Kuće Bukovac, a vezani su uz umjetnost Japana nabavio u Francuskoj.

Ovaj thonet stolac ima vitičasto uvijene rukohvate. Sjedalo i naslon izrađeni su od pletene trske, a konstrukcija je od parene i savijene bukovine. Stolac je derivacija Modela 11.

Michael Thonet, stolar i dizajner namještaja, eksperimentirajući kako izraditi stolac što jednostavnije, a opet elegantne forme, došao je do univerzalnog proizvoda koji će se nepromijenjen na tržištu zadržati od druge polovice 19. stoljeća sve do danas. Preselivši se 1842. godine iz Njemačke u Beč, tvrtku će, uz pomoć sinova, proširiti i nazvati Gebrüder Thonet. Koristeći tehniku parenog, savijenog bukovog drva, jednostavni princip montaže, mali broj sastavnih elemenata i modularni pristup dizajnu, razvio je namještaj koji je tvrtki omogućio da postane pionir globalne masovne proizvodnje.

Koristeći iste principe konstrukcije i standardizirane elemente, stvorili su vlastiti prepoznatljivi jezik, a najpoznatiji njihov proizvod lagani je stolac elegantne forme u nekoliko različitih verzija. Thonet stolci spadaju među namještaj najdugovječnijeg i najpopularnijeg dizajna.

Ova vrsta stola nosi ime gate lag table zbog sličnosti nogu stola s vratima. Stol se sastoji od fiksne i dvije pokretne ploče koje se podižu i čine plohu stola. Preklopna ploča  je poduprta okretnim nogama spojenim na vrhu i dnu prečkama koje čine vrata. U Engleskoj je ova vrsta namještaja poznata od 16. stoljeća. Kad je stol sklopljen vrlo je uzak. Stoji na duplim tokarenim nogama spojenim u jednu nogu koje su međusobno povezane tokarenom šipkom. Sadrži i dvije dodatne tokarene noge s kotačićima koje se izvlače kako bi držale plohe rasklopljenog stola.

Drvena klupa ili banak sa spremištem i ručkama sa strane ima visoki naslon razvedenog oblika koji je šablonski rezan. Klupa je izrađena od jelovih dasaka te je smeđe obojana. Sjedište klupe poklopac je spremnika u kojemu su se čuvale razne namirnice kao što su brašno, šećer, sočivice i slično. Drvena klupa vjerojatno je rad lokalnog stolara.

Ovakva vrsta namještaja spremnice nalazila se u gotovo svim kućama Cavtata s razlikom u izvedbi između bogatijih i siromašnijih kućanstava. Ovakav namještaj najčešće je stajao u kuhinji uz kuhinjski stol.

Kredenc je od rezbarene bajcane hrastovine. Složen je iz dva dijela s bogato izrezbarenim renesansnim motivima u drvu poput školjke, vitice, akantusa, volute, girlande i stupova. Donji dio ima dvokrilna vrata i dvije ladice. Vratnice imaju reljefno rezbarene motive, a u središnjem su dijelu pačetvorine s dijamantnim rezom uokvirene stiliziranim listovima akanta i drugim dekorativnim elementima. Gornji dio s ostakljenim dvokrilnim vratima nose dva tokareno profilirana stupića. Vrata su ostakljena butzenglassom, raznobojnim staklenim pločicama koje su međusobno povezane olovom. U srednjem, ovalnom polju prikaz je propetog lava. Dekoracija u gornjem dijelu kredenca formirana je u istaknuti profilirani vijenac. Na unutrašnjem, donjem dijelu tokarenog stupića urezano je ime P. MANASSA, što je vjerojatno ime majstora koji je izradio kredenc.

Na unutrašnjem metalnom dijelu mehanizma za zaključavanje stoji urezan pečat s natpisom V. F. PARIS i prikazom dva ukrštena ključa. Radi se o eminentnoj bravariji osnovanoj 1864. godine u Troyesu, koja od 1865. godine nosi ime Vechette Fréres. Bili su vodeći proizvođači lokota u Francuskoj, a pečat im se može naći na nekim od najvažnijih primjera namještaja stvorenih krajem 19. stoljeća.

Ovaj tip kredenca nosi naziv Mechelen prema belgijskom gradu u kojemu je bio centar proizvodnje ovog visokokvalitetnog namještaja.

Šest stolica s izrezbarenim su naslonom, pletenim sjedištem od ratana te tokarenim dijelovima u altdeutsch stilu. Tokarene noge stolca pri dnu su spojene „H“ prečkom, a prednje noge spojene su s još jednom tokarenom prečkom.

Zanimljivo je da u zbirci Kuće Bukovac postoji šablona u kartonu, koju je vjerojatno izradio netko iz obitelji Bukovac, moguće kćeri, a predstavlja motiv koji nalazimo izrezbaren na naslonima sjedala. Riječ je o florealnom motivu, s cvijetom u središnjoj elipsi i viticama uokolo.

Olovkom crtan i izrezbaren identičan motiv s naslona drvenih stolica. Rađen je na kartonu na kojem je vidljiva oznaka Hrvatske tvornice keksa Bizjak. Tvrtka započinje s proizvodnjom 1923. g. (KB-419).

Izrezbareni toaletni stolić stoji na četiri noge koje pri dnu imaju spojnicu izrezbarene površine s četirima poljima na kojima su florealni i zoomorfni prikazi. Gornja ploha stolića također je ukrašena urezanim florealnim motivima i pomična je, odnosno podiže se. Na unutarnjoj strani ima pričvršćeno ogledalo te zatvara ladični prostor s pregradama.

Iako na sebi nema vidljivih znakova proizvođača, riječ je o francuskoj proizvodnji i vjerojatno o proizvođaču Gabrielu Viardotu (1830. – 1906.). Stolić je rađen u stilu Japanais/Japonisme, dakle po uzoru na japansku umjetnost. Viardot je bio renominirani pariški stolar koji je usavršio izradu ove vrste namještaja s kineskim i japanskim ukrasima.

U pozadini fotografije iz 1886. godine (KB-1068), gdje Vlaho Bukovac sjedi i slika u pariškom ateljeu, vidljiv je sličan namještaj, što potvrđuje podrijetlo stolića.